Drugarstvo je retrogarda je drugarstvo

-

Može li termin „drugarstvo“ pokriti umjetničke mjere od šezdesetih prošloga stoljeća do danas, kako na domaćoj sceni tako i skromnoj internacionalnoj? Može li se tim „glagolom“ promijeniti kulturna politika zagrebačkog MSU-a i posljedično optika njegove zbirke? Teško, jer formula „drugarstva“ plod je „istočnog grijeha“, i jednako je površna kao što je ideološki obojena. Ne pomažu tu ni zvučna imena Gorgone, Kožarićeva atelijera, Sanje Iveković, životinjske farme Olega Kulika, ni skromna ostavština Fluxus-umjetnosti, ni efemerne pojave osamdesetih poput Nove Europe Dejana Kršića ili grupe ViGo u kojoj je figura Tomislava Gotovca poticala umjetnički apetit pariškog fotografa Žarka Vijatovića, predratnog voditelja Izložbenog salona Doma JNA.

Izložba Drugarstvo otvorena je početkom srpnja na prvom katu MSU-a, koncipirala ju je nova ravnateljica s ljubljanskom adresom Zdenka Badovinec uz podršku gotovo kompletnog tima kustosica iz razdoblja prethodne ravnateljice. Poznavatelje slovenske i hrvatske umjetničke scene nije iznenadila činjenica da je mjesec i pol prije s filmom o paviljonu grupe IRWIN na bijenalu u Veneciji 2017. započeo novi, internacionalni program zagrebačkog muzeja. Štoviše, IRWIN-ova zidna instalacija o povijesti umjetničkih programa na Balkanu, od zenitizma do pojave NSK, presudni je obrazac za čitanje recentne izložbe. Kako u pogledu kolektivnog djelovanja, mjere za „drugarstvo“ slovenskoga nacionalnog predznaka, tako i uzorka za množenje njihovih ogranaka. Od kolektivnog blagoslova nisu izuzeti ni slovenska grupa OHO ni Porodica iz Šempasa – krilo koje se izmaknulo društvenoj kontroli umjetnosti i svakodnevice. Već bi obrazac slovenske komune trebao biti iritantan drugarskoj percepciji umjetničkih kolektiva u bivšoj državi.

Iz postava izložbe / Snimio ŽELJKO KIPKE

Kustosko miješanje u prošlost

Ona je (porodica) primjer otklona od partijske svakodnevice, čak je antikolektivan čin u odnosu na muzejsku ideju o „brizi za druge i poboljšanju svijeta“. Bilo bi razumljivo i poželjno da se kustosko miješanje u prošlost temelji na inovativnom pogledu na stanje stvari. (Izvrstan primjer je bečka Vrtoglavica u MUMOK-u, izložba iz 2019. koja je Nove tendencije objašnjavala kao manirizam 20. stoljeća. U nju su uvrštena djela eksatovaca Richtera, Srneca i Picelja, sudionika izložbe u MSU.) Ipak, zagrebački klišej o grupi kao ekološkom fenomenu u društvu ne stoji. Barem ne u većini izloženih obrazaca. Potkraj 1971. organizatori Festivala neprofesijskog filma (GEFF) zagrebačkoj su publici željeli predstaviti grupu OHO, ne zbog „drugarstva“ nego poticanja ekstrasenzorne percepcije. Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji filmska je posveta petom, nikad održanu festivalu u režiji Dalibora Barića. Njegov animirani eksperiment Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa ušao je u širu konkurenciju za Oscar u veljači 2021. Redateljevi protagonisti, među kojima je i konceptualna umjetnica Sara, bježe od društvenog terora te se sklanjaju u seosku komunu. Malo je vjerojatno da je ekipa iz MSU-a pogledala onirički naslov. Malo je vjerojatno da bi nakon toga (gledanja filma) mijenjala klišej o šezdesetima i sedamdesetima, važnim izvorom Barićeve fikcije.

Anarhističko potkopavanje iluzije „bratstva i jedinstva”

Zagrebačku Gorgonu, bez koje ne ide pregled šezdesetih, njujorška je MoMA apostrofirala kao „antikolektiv“. Ne bez razloga, jer je promovirala kulturu smrti i pasivni otpor komunističkom zajedništvu. Njezina je strategija, temeljena na apsurdu nadrealističkog profila, bila sve drugo samo ne empatična prema socijalizmu. Od „gorgonski crne“ do Kniferovih meandara kao simbola prelaska iz života među mrtve i obratno (sudeći po njegovim pismima iz pozicije osobe koja je „iskusila“ smrt) do arhaičnog jezika Radoslava Putara i Mangelosa, kreatora crnih globusa i crne matematike na račun vlastite smrti. Konspirativno je društvo bilo odskočna daska za individualne probitke na globalnoj sceni. Kniferove „nadrealne“ geometrije, prije svega, a potom i Mangelosove antipoetike – jezičnih tvorevina osobenjaka kojega ostali članovi „Društva“ nisu previše marili.

Vjerojatno bi MSU skočio u vlastita usta kada bi spomenute kolektive promatrao u svjetlu anarhističkih platformi koje se rugaju društvenom ustroju, preziru političku korektnost, ne mare za empatiju ili pak surađuju sve kako bi potkopali iluziju „bratstva i jedinstva“. Irvinovci su izazvali partijski bijes stavljajući znak jednakosti između nacističkih parada i koreografije za proslavu Titova rođendana. Oleg Kulik je kao bijesni pas (njegov alter ego) režao i napadao posjetitelje galerije, zbog čega je iskusio švicarsku tamnicu. Mladen Stilinović je u Grupi šestorice autora propagirao lijenost rabeći frazu „Rad je bolest“, potpisujući je imenom Karla Marxa. Koje li ironije! Niz bi mogao ići u nedogled, no dostatno je navesti ime Tomislava Gotovca, sudionika izložbe koji se motiviran idejom „totalne režije“ u različitim fazama života koristio statistima u samopromociji vlastita lika i djela. U jednom razdoblju to je fotograf Vi(jatović) iz „grupe“ ViGo, koji je neko vrijeme pratio svaku njegovu javnu ili privatnu gestu, bez obzira na njihovu banalnost (gesta). U drugom, to je dvojac Aleksandar Battista Ilić i Ivana Keser, s kojima je provodio vikende na obroncima Medvednice. Zajedničke fotografije s izleta snimljene automatskim okidanjem služile su kao dokumenti Weekend Arta, precijenjenoga u opusu filmskog redatelja i „paranoičnog“ kontrolora vlastita života. Nitko od muzejskih djelatnika ne povlači paralelu između koreografiranih izleta i objava na društvenim mrežama na kojima sve vrvi od auto-foto-promocije više ili manje anonimnih pojedinaca. (Malo je poznato da je Gotovac „otpilio“ vikendaše jer su prekoračili osjetljivu granicu autorstva izletničkih dokumenta. Ilić je inače domaćoj publici odnedavno poznat kao promotor umjetnosti za turiste duž zagrebačke Ilice.)

Šestorica autora zajedništvom su snažili osobne umjetničke mitologije, potkraj sedamdesetih povukli su se u podrum u Mesničkoj 12 te se pomiješali u skupinu autora pod nazivom Radna zajednica umjetnika. O njoj gotovo ni riječi na izložbi premda je ta skupina radila na hrvatskom medijskom futuru. Većina kustosa nogom nije stupila u Galeriju Podroom, možda su ih fluktuacija imena i anarhistički konsenzus odbijali od pojedinaca koji nisu marili za profesionalno trenirane kustose. (RZU je 1979. prijavila kolektivno sudjelovanje na 10. Salonu mladih, no žiri je to glatko odbio, inzistirajući na žiriranju individualnih prijedloga. Nije li, po istoj logici, odsutnost Crvenog Peristila na izložbi posljedica njihova vandaliziranja „socijalističkih vrijednosti“?) Za razliku od Šestorice irvinovci su radili na zajedničkom programu. U konačnici su oformili NSK-državu sa pripadnim insignijama – od putovnica do vojnih parada i zastave. Nisu li i na taj način „nabijali rogove“ realnoj državi u kojoj se nije ugasila ideja retrogradnog drugarstva. Idejni mentor IRWIN-a, nedavno preminuo Roman Uranjek, već je neko vrijeme slao signale prema individualnoj karijeri. Doduše, za križni eskapizam ili „nijedan dan bez simbola križa“ podršku je dogovarao s banjalučkim akvarelistom Radenkom Milakom.

U predvorju izložbe postavljeni su grafički listovi Nove Europe (NEP) i „Vrapčanski jastuci“ proizvedeni u Klinici za psihijatriju pod mentorstvom Andreje Kulunčić i ekipe suradnika. NEP je primjer kako je slovenska retrogarda redizajnirana u Hrvatskoj, pretežno na stranicama časopisa Quorum. Na jednom od izloženih listova proklamira se nova kolektivnost, marksistički euforično.

Politički poželjni sadržaji

Premda Kršićev program svojedobno nije prešao prag uočljivosti, na nedavnim izložbama u Zagrebu i Puli započelo je bildanje njegova dizajna. S druge strane, upletanje u život mentalnih bolesnika hodanje je po oštrici noža. Njihovi se produkti uglavnom veličaju u galerijama i muzejima – na bijenalu u Veneciji 2013. Massimiliano Gioni ih nije silio ni na što, štovao ih je kao nositelje nepatvorene metafizičke misli. Zagrebački dušebrižnici vjeruju da će proizvodnja i prodaja jastuka bolesnicima pomoći u resocijalizaciji. Ne pitaju se o tome kako ti štićenici bježe od standarda potrošačke zajednice. Niti razmišljaju kako je njihov eskapizam miljama daleko od mentalne retrogarde ili želje za drugarstvom. Bivši je režim veličao pojam „drugarstva“ kao model niveliranja mentalnog kapaciteta individue. Ono se („drugarstvo“) njegovalo na svim instancama, na radnim akcijama, kulturnim priredbama i veličalo folklorom. (Na ulazu u izložbu postavljen je nacrt zigurata eksatovca Richtera – sinturbanistički kavez za milijun stanovnika!)

„Zbirka kao glagol“ platforma je na kojoj MSU želi osvježiti optiku zbirke. Aktualni „glagol“ posuđen je iz jezika bivšega režima. Umjetničko se zajedništvo nikada nije krstilo istočnom inačicom pa je muzejski slučaj beznadan poput ispuhanog balona. U središtu grada NMMU (MG) znatno je ranije i kreativnije počeo dijalog s artefaktima svoje zbirke. Umjesto zaključka samo podatak da je MSU najavio međunarodni početak rujna: četiri slovenska autora, izazov ekologije i slični politički poželjni sadržaji.